Predlaganje mandatara jedna je od takozvanih tradicionalnih nadležnosti predsjednika države i u parlamentarnim sistemima, kakav je crnogorski, on pri predlogu ličnosti mandatara nije samostalan i nema slobodu izbora ličnosti, jer izbor vlade zavisi od podrške u parlamentu, pa mora voditi računa da ličnost koju predloži za mandatara ima podršku parlamentarne većine.

U bicefalno podijeljenoj izvršnoj vlasti u Crnoj Gori, odnosno podjeli poslova između vlade i predsjednika države, ta podjela je u korist vlade, jer ona ima ključne nadležnosti u vođenju ukupne unutrašnje i spoljne politike u zemlji, dok znatan dio ovlašćenja predsjednika ima naglašen reprezentativni karakter, što njegove nadležnosti čini više protokolarnim, a ne suštinskim.

Do predloga o ličnosti mandatara se dolazi u razgovorima sa predstavnicima političkih partija iz parlamenta, a što je i ustavno određenje, pa se u zakonskoj razradi predlaganja mandatara mora poći od te ustavne norme, kao i od činjenice da se radi o tradicionalnoj nadležnosti predsjednika.

Drugim riječima, predsjednik države nema pravo izbora ličnosti mandatara i on samo podnosi predlog za mandatara kada postoji parlamentarna većina za izbor mandatara, odnosno predsjednik države nema ni mogućnost da odbije predlog za mandatara kada postoji ta parlamentarna većina.

Stoga se kvalitetnim zakonskim preciziranjima predlaganja mandatara mora izbjeći mogućnost da se bilo koja norma može u javnosti tumačiti kao kontroverzna, a što vidimo na primjeru skorije izglasanih izmjena Zakona o predsjedniku, ali istovremeno mora biti potpuno jasno da ova tradicionalna nadležnost predsjednika države znači da on nema pravo izbora ličnosti mandatara i da mora uvijek predložiti mandatara kada postoji parlamentarna većina za njegov izbor.

Prednje iz razloga što se upravo kod postojanja parlamentarne većine za izbor mandatara završava tradicionalna nadležnost predsjednika kroz upućivanje predloga, dok je suštinska nadležnost za izbor mandatara u rukama parlamenta, pa shodno tome predsjednik države ne može proizvoljno tumačiti ima li ili nema većine, da li je ličnost predloženog mandatara kvalitetna ili ne, i slično, već je njegovo samo da uputi predlog na bazi postojanja parlamentarne većine za izbor, te je zakonske formulacije potrebno upodobiti i definisati u tom smislu.

Međutim, ASP ukazuje da je ustavno pravno prethodno pitanje svih pitanja predlaganje mandatara nakon izglasavanja nepovjerenja vladi. Naime, Ustav Crne Gore je tu jasan i nedvosmisleno navodi da se mandatar predlaže u roku od 30 dana od „konstituisanja“ parlamenta, pa pravno valjanim, a ne partijsko političkim tumačenjem, proizilazi da pad svake vlade vodi novim izborima u zemlji.

Političke grupacije u Crmoj Gori to su tumačile shodno partijskim interesima, a početkom ove godine, na krilima snažne međunarodne podrške, formirana je manjinska vlada na neustavan način, kojoj je u međuvremenu izglasano nepovjerenje.

Ustavni sud je tada imao kvorum za odlučivanje, ali su propustili da se odrede po ovom pitanju, uprkos brojnim ocjenama u javnosti o neustavnosti formiranja manjinske vlade. ASP smatra da bi izbor nove vlade, nakon pada manjinske, a bez izbora, takođe bio neustavan.

U demokratski razvijenim državama poštovanje demokratskih i pravnih principa se nikada ne dovodi u pitanje, ali je vrijeme pokazalo da u duboko partitokratskom društvu, kakvo je crnogorsko, ni upisane ustavne i zakonske norme nijesu dovoljne da se poštuje javni interes građana, već se na pijedestal obično stavljaju uski partijski i povezani interesi.

Ines Mrdović

Akcija za socijalnu pravdu

Napomena: Izvor fotografije Youtube